Ono, što je početkom stoljeća događaj za cjelokupno stoljeće je, s jedne strane, posve običan objekt, kotač pričvršćen o stolicu, a s druge, crni kvadra, naslikan na bijelu pozadinu, dakle dva puta ništa. Duchamp i Malevič.  (Gerard Wajcman, Objekt stoljeća)

Na često postavljana pitanja što li će biti posao i koja djelatnost od važnosti u sljedećem stoljeću, izbor tema se manje-više vrti oko dvaju ‘ništa’ analogno Wajcmanovoj analizi umjetničkog objekta 20. stoljeća – vode i smeća, dva puta takoreći – ništa. Arhitektonsko pokrivanje ta dva segmenata izgleda na prvi pogled neatraktivno te manje-više utilitarno. Stoga je sa to više optimizma potrebno pogledati i ispitati projekt reprodukcijskog platoa za reciklažu metala kod Pivke, projekt biroa dekleva gregorič arhitekti.

Svojom površinom opsežan kompleks smješten je na rubu industrijske zone, na lokaciji koja već svojim nazivom generira lik unificiranih, prefabriciranih objekata, više ili manje (ne)uređeno postavljenih u neku vrstu brisanog prostora. Arhitekti su u ovom slučaju prvi potez oblikovali decentnim kontekstualnim zahvatom u krajolik: topografiju terena su iskoristili za određenu interpretaciju pramotiva ovog krajolika, a to je razgraničenje pojedinih funkcionalnih cjelina zidovima. Usjek naizgled beskonačnog betonskog zida u krajolik razgraničuje teritorij unificiranog (industrijske zone) od specifičnog (pogona za preradu). I taj rub koji stvara zid generator je minijaturne, decentne arhitektonske pripovijesti cjelokupnog kompleksa.

A ta arhitektonska pripovijest uz već spomenuti zid obuhvaća dva objekta, doduše skromna u pogledu dimenzija, ali u narativnom smislu vrlo bogata. Najočiglednije se razlikuju u odnosu na upotrijebljene materijale i iskaz – jednom su to beton i tektonika, drugi put metal i lakoća. Dva volumenom identična paviljona u ovakvoj arhitekturi u liku ‘kuće’ postoje u uobičajenim predodžbama. Prvi paviljon je namijenjen ‘prljavim’ funkcijama kompleksa (radionice, garderobe...), drugi ‘čistim’ segmentima (uprava, papirologija). No, glavna poetika ovog arhitektonskog koncepta ne leži u elementarnom izrazu grubih funkcija, koje omeđuje beton, ni rafiniranijih, koje obuhvaća metalna mreža (kao istovremena asocijacija na djelatnost unutar kompleksa). Arhitekti su najviši stupanj poetike postigli postavljanjem paviljona na već spomenuti zid u krajoliku. Prvi, betonski, čvrsto sjedi na platou, od vertikale zida odvojen decentnom horizontalom koja istovremeno predstavlja svjetlosnu traku za dnevno osvjetljenje unutrašnjeg prostora. Drugi paviljon, metalni, pak lebdi iznad izmaknute linije zida te time naglašava svoju lakoću, različitost konstrukcije i svjesnu ne-sraslost sa brutaliziranim ambijentom kompleksa.

Cjeloviti arhitektonsko-pejzažni koncept izražava veliku mjeru promišljenih, duhovitih interpretacija i likova. Elementarni kraški kontekst s teritorijima omeđenim zidovima je ovdje izražen kao oštro razgraničenje prometa i funkcije, javnog i privatnog te kao artikulacija dominantne arhitekture. Radi se o arhitekturi koja i zbog funkcije može svoju priču iskazati u najvećoj mjeri primarnim jezikom: jednom su pogledi usko usmjereni, drugi put totalni, ali raspršeni; jednom je materijal brutalan, elementaran, drugi put želi biti sofisticiran i ekološkog karaktera; jednom izrasta iz zida, drugi put mu se uklanja (ili obratno). Cjelina, prije svega, djeluje kao lijepi ticket office za svojevrsne umjetnine 21. stoljeća koje se tovare i prerađuju na platou iznad zida, takoreći u zidom omeđenom dvorištu, karakterističnom za Kras.